Petrinja, deset mjeseci nakon potresa: “Obnove nema, ne obnavlja se apsolutno ništa”

AKO PITATE mještane Petrinje i ako sami pogledate obiteljske kuće i zgrade državnih ustanova, onda je lako zaključiti da obnova još nije počela.

Devet mjeseci i 20-ak dana nakon razornog potresa, koji je promijenio živote stanovnika Sisačko-moslavačke županije, u centru Petrinje je vrlo teško pronaći objekt koji je država u potpunosti obnovila ili izgradila. Praktički nemoguće. Mi nismo uspjeli, kao ni naši sugovornici. Ako pitate Petrinjce, to je više nego dovoljan povod da cijela vlada podnese ostavku. 

“Država je popravljala dimnjake, ali to nije kompletna obnova, dosad nisu napravili ni jednu kuću”

Stožer za obnovu od potresa evidentira svoje aktivnosti u tri pogođene županije, pa tako na svojoj web stranici pišu da su zaprimili 41.581 prijavu štete, a od toga su radovi obavljeni na 617 obiteljskih kuća te je na svaku od njih potrošeno – 35.200 kuna. To znači da su obavljali radove na malo više od šest posto svih oštećenih kuća.

Što se moglo napraviti s 32.500 kuna na jednoj kući? U susjednoj Glini razgovarali smo s dogradonačelnicom Brankom Bakšić Mitić iz čijeg se odgovora možda nazire objašnjenje:

“Država je obnovila dimnjake, ali to nije kompletna obnova, nego samo popravak. Država dosad nije napravila ni jednu kuću. Time nisam zadovoljna, mislim da smo prespori”, kazala je Bakšić Mitić, iznoseći tako mišljenje i ostalih stanovnika Banije.

Uzevši sve u obzir, da se pomisliti kako je država popravila dimnjak na svakoj 67. kući oštećenoj u potresu. 

>>Dogradonačelnica Gline: Šokirat ćemo se kad vidimo popis stanovništva Banije

Kažu da država nije izgradila ni jednu kuću, a ne popravlja ni svoje urede, škole ni pošte

Mještani ne vide obnovu. Pitaju se što su svi ti političari radili zadnjih devet mjeseci ako nisu bili u stanju popraviti barem jedan stan, jednu štalu, jednu garažu.

Ma ne samo da nisu gradili privatne kuće nego nisu obnovili ni svoje objekte. Škole, pošte, ona besmislena Fina, državni arhivi i općinski uredi stoje točno onakvima kakve ih je potres ostavio tog 29. prosinca 2020. godine u 6 sati i 28 minuta. Nakon toga su razrušene objekte dorađivali mali, naknadni potresi, ali ljudska ruka baš i ne. 

Očistili su cigle i popravili pokoji dimnjak, ali to je sve

Na prašnjave, razbijene prozore gradskih kancelarija naslonile su se osušene uredske biljke. Od potresa nisu vidjele vode. Gledaju na nogostup porazbijan od cigli što su padale s krova. Na njima je nikao korov.

Kad samo pomislite kako bi im sudbina bila drugačija da nije bilo potresa. Uredske biljke danas bi bile mažene i pažene, a korov nikad ne bi dobio priliku izrasti pred vijećnicom.

Na zidovima u centru Petrinje izmjenjuju se jedino osmrtnice i plakati. Iz njih saznajemo da je baš nekidan u Ljetnom kinu igrao film Ledena cesta s Liamom Neesonom i da lokalni folklorni ansambl upisuje nove članove. 

Jedina novost je da policija više ne zabranjuje ljudima prolazak razrušenom ulicom

Život se polako budi, iako su se ljudi odselili, pogotovo iz centra.

Otišla je i policija koja je čuvala glavnu ulicu i sprječavala ljude da prolaze njome dok obnova ne završi. Valjda su i oni vidjeli da to nema smisla. 

Otišli su, ali ostavili su ograde i natpis da prolazite na vlastitu odgovornost. Niz tu, do jučer zabranjenu ulicu, sad idu djeca, biciklisti, majke s kolicima, djedovi na romobilima, bake sa štakama. Mi smo tu s fotoaparatom i snimamo. Dosta je tiho.

Nismo ni primijetili da nam je s leđa prišla žena srednjih godina s maramicom u ruci i pitanjem: “Jeste vi novinar…?” Na naše potvrdno klimanje glavom kroz jecaj je procijedila “molim vas, recite im da požure” i brzim korakom otišla.

“Ovuda prolazim svaki dan, a i dalje ne vjerujem da se nama to dogodilo”

Dok smo mi gledali kako ona odlazi, iz suprotnog smjera došao je stanovnik Petrinje Ilija Šimić. Čini se da je vidio to što se dogodilo.

“Ovuda prolazim svaki dan i uvijek je jednako teško kao i prvi put kad sam prošao. Nema razlike. Iskreno da vam kažem, ja ne mogu vjerovati da se potres uopće dogodio, a onda kad vidim… isto mi dođe da zaplačem”, otvoreno će građanin razrušenog grada, jedan od onih koji vjeruju da je država digla ruke i pustila da ljudi umiru u ruševinama svojih domova.

“Obnova zasad jako sporo ide, ne vidi se da je ima. Da se gradi – ne gradi se. Ništa se ne gradi… Ljudi nisu zadovoljni. Puno ih se odselilo i još se seli, nemaju gdje raditi, pa kako će onda ostati? Od čega će ovdje živjeti? A jednom kad odu, više se ne vraćaju. Odlaze čitave obitelji s djecom. To bi trebalo zaustaviti, otvoriti firme, dati im kredite, kuće, stanove, nešto…” bespomoćno će Šimić. 

Dok smo fotografirali hrvatsku zastavu što ju je netko postavio nedaleko od fast fooda od kojeg su ostala samo ulazna vrata, zastao je čovjek na romobilu pa nam na prste nabraja tko se sve odselio:

“U mojoj ulici bar deset kuća, evo sad da pobrojim, otišao je staklar s obitelji, onda onaj što je popravljao kompjutere, onda električar, pa onaj mali, kako se zvao… Ne znam više napamet. Ali to vam je tako, mi smo se ovdje pomirili s tim da posla nema, a neće biti ni obnove. Oni gore su vam digli ruke i nas ostavili da umremo.”

Odselilo se dosta roditelja s djecom, a u centar grada nitko više ne dolazi jer nemaju zašto 

Da je stanovnika drastično manje, čuli smo i u obližnjem restoranu koji je postao poznat kad je vlasnik za stolove poslagao plišane medvjediće kako bi ljudi lakše održavali propisanu socijalnu distancu, a kad su restorani bili potpuno zatvoreni, medonje i žirafe postali su jedini, stalni gosti. 

Pizzerija Klobuk otvorila se, kako nam priča konobarica Ines Ščerbak, baš prije mjesec dana. 

“Gostiju je drastično manje nego prije potresa, ali većina stalnih opet dolazi. Polako se te neke navike vraćaju. Mora se živjeti dalje”, govori nam Ines u pauzi između nošenja lazanja do stolova. Taman su joj na ručak stigli neki momci u radnim kombinezonima. Pitamo konobaricu je li ona čula išta o tome da se ljudi iseljavaju. 

“Uh, dosta se ljudi odselilo! Pogotovo mladih i onih koji su živjeli u centru, ove sve zgrade oko nas su sad prazne. Imam djecu koja idu u vrtić pa tako znam i da je dosta roditelja s djecom otišlo odavde. U gradu je puno manje ljudi. I oni koji tu žive nemaju zašto dolaziti ovdje u centar kad nema više osnovne ni srednje škole, srušene su. Nema ni gradske uprave ni ostalih institucija”, pojašnjava Ines. 

Svi Petrinjci s kojima smo razgovarali u jednom su složni: Obnove nema, obnove neće biti.

Vjeruju da je država digla ruke i pustila da sve to propada, da se ljudi odsele, da oni koji su stari i nemaju kamo skončaju u kontejnerima. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *